Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića o Gospođici, jednom od Andrićevih djela u sjenci njegovih najpoznatijih romana, nedavno objavljenom u kolajni Estensioni Bottege errante
Vjerujem da se barem oni malobrojni čitalaoci, koji se još uvijek vraćaju klasicima evropske literature, sjećaju detalja iz Balzakovog romana Eženi Grande u kojem njen otac, i na samrti ogrezao u štednji i tvrdičenju, prijeti svojoj kćeri da će mu račune položiti i na onom svijetu. Vrlo rado rizikujem tvrdeći da se niko, ni prije ni poslije Balzaka, na temu akumulacije novca i, posljedično, škrtosti nije našao na istoj semantičkoj i umjetničkoj ravni sa ovim velikim, istinskim piscem kao što je učinio Andrić romanom Gospođica. Niko, čak ni Gogolj u Mrtvim dušama, sa svojim vlastelinom Sobakevičm. Mi se i danas u teatru smijemo besmrtnim škrcima - Molijerovom Harpagonu, Plautovom Aululariji ili, na jugoistočnoj periferiji Evrope, Sterijinom Kir Janji i Držićevom dundu Maroju.
Ali, kod Balzaka i Andrića takvom, na svoj način i edukativnom smijehu nema mjesta.
Ovo je (tek) treće izdanje ovog Andrićevog romana na italijanskom. Prvo izdanje, u prevodu Bruna Meriđija, objavljeno je daleke 1962 (Mondadorija). Potom se čekalo dugo, skoro pola stoljeća, na novo izdanje. Objavio ga je 2008, u prevodu Manuele Orazi i Dunje Badnjević, Orlando edizioni. Mali izdavač. Ali, na svu sreću, jedan od brojnih “malih” koji spasavaju čast i izdavačkim “kolosima” staklenih nogu u Italiji i Evropi. U istom prevodu, u izdanju Bottege Errante, evo Gospođice italijanskim čitaocima, u godini u kojoj se obilježava 130-a godišnjica Andrićevog rođenja. Ovim izdanjem friulski izdavač potvrđuje kontinuitet svog zanimanja za jednog od nobelovaca čija su djela nadživjela 20. vijek.
Roman?
Život Rajke Radaković, glavnog lika romana, situiran je u Sarajevu i Beogradu, prije, za vrijeme i poslije Velikog rata. Dakle, u periodu velikih evropskih i svjetskih potresa u kojim je radikalno izmijenjena politička mapa Evrope, nestala četiri velika carstva i,uprkos dotad najvećoj ratnoj tragediji, otvorio se period nada u progres i vjere u drugačiji svijet. Koji, znamo, kakav je bio, čime je rezultirao te šta je je ostavio u amanet i aktuelnom periodu 21. vijeka. Iz haosa svijeta u dotad neviđenom previranju, Andrić je na literarni proplanak izveo lik jedne žene, Sarajke. Opterećena finansijskim krahom svog oca, uglednog trgovca u austrougarskom Sarajevu, već u ranoj mladosti nosi biljeg očeve sudbine. U strahu da njena ne bude identična očevoj, opterećena njegovim predsmrtnim zavjetom da štedi, ona gradi svoj svijet otpora kako bi našla sigurnost za opstanak. Praćena sjenom očeve propasti, ne bira sredstva da bi postigla svoj cilj. Rajka - poslovna žena, i lihvarka. Bez skrupula. Bez ikakve vizije o okolini u kojoj vidi sebe poistovjećenu sa novcem, kamatama a, za vrijeme Velikog rata, kao osobu koja je shvatila da je svijet ono što jeste. Dakle, mjesto bez skloništa slabima. Nikom koji trpi. Dobar i pogodan samo moćnima. A moć je u novcu. U njenom slučaju – i u štednji; bez pogleda na druge, bez sažaljenja, bez želje da razumije ičiju patnju. Nije ni posebno obrazovana, ni načitana, ali se čini kao da je od ranih godina upila u sebe atavističku formulu homo homini lupus est.
Ne, nema smisla da vam prepričavam ovaj roman u kojem je radnja zapravo u drugom planu, a psihološki portret Rajke Radaković, izuzetno specifičan u kompleksnoj galeriji Andrićevih ženskih likova, u prvom. Udaljena od svog naroda koji nakon Atentata trpi i pati, zatim strada u ratu, već u prvim danima mira doslovno je prisiljena na bijeg u drugu sredinu. U Beogradu, kao i prethodno, u Sarajevu, Rajka Radaković, vođena čeličnom voljom da ne bude u taboru trpećih, ne napušta principe dominirajućih. Dakle, principe moćnih, poslovnih muškaraca.
Sve ostalo potražite u ovom romanu – od Andrićevog oslonca na stvarne toponime do minucioznog slikanja prelomnih istorijskih događaja i vrlo uspješno ostvarenih, takozvanih sporednih likova. Po volji vam i poređenja njegove Gospođice (kako je u romanu zapravo svi zovu) sa ostalima iz galerije Andrićevih brojnih ženskih likova. Pogotovo onih koji trpe predrasude i dominaciju patrijarhalnog poretka. Dodajem – tek uzgredno – brojni su Andrićevi ženski likovi koji trpe, ali oni, koji se usude da iskažu vlastitu volju završavaju tragično. Dovoljno je da se sjetimo maestralno ostvarenih likova poput protagonistkinje Anikinih vremena ili, recimo Avdagine Fate iz Na Drini ćuprije? Razloge tragičnosti Rajke Radaković ostavljam sudu čitalaca.
Ovaj roman, nastao u okupiranom Beogradu (decembar 1943-oktobar 1944), objavljen 1945, dakle netom po oslobođenju, zajedno sa Travničkom hronikom i Na Drini ćuprijom, književna kritika je dugo smatrala dalekim od nivoa pomenutih djela. (Bilo je i omalovažavanja djela i autora.) Najoštriji je bio Petar Džadžić (“Gospođica je razliveno, istrzano platno, bez magije. Jedan luč bez plamena…”). To je Andrića pogodilo. Naprotiv kritici, smatrao je da je Gospođica žanrovski uspjelija, pogotovo od Travničke hronike, romana zasnovanog na obilju dokumenata. Kad o tome bude progovorio u nekim svojim intervjuima, ipak će samo implicitno zamjeriti površnosti kritičara tog romana. Radije je govorio o razlozima odabira žene za tvrdicu.
O tome se povjerio Ljubi Jandriću: “Mene je u ovom slučaju zanimao porok koji se zove škrtost. Ni u literaturi ni u životu taj mi problem nije bio nepoznat. Čitao sam Držića, Molijera, Steriju i tolike druge pisce koji su obradili ovu temu. I ne znam tačno kada se to dogodilo, ali jednog dana se u meni nešto usprotivilo, pa sam sebi postavio pitanje: zar su samo muškarci tvrdice? Koliko ja znam, taj porok ne bira ovog ili onog. I negde baš tada odlučio sam se da u književnost unesem i lik žene kojom upravlja novac. Temu sam dugo istraživao, proveravao, mada čovek svugde lako može naići na škrte ljude…”
Osamdesetih godina Kiš je napisao esej za francusko izdanje Gospođice.
Za kraj ovog osvrta evo njegovih profetskih riječi o visokom narativnom nivou ovog djela: “Na ovu se Andrićevu junakinju oduvek gledalo pomalo s patroniziranjem i smatralo je se inferiornom Andrićevim fratrima, konzulima, vezirima- No, iako ovaj roman (…) možda i ne spada među najčitanija Andrićeva djela, snaga Gospođice kao književnog ostvarenje ne jenjava ni nakon više od pola stoleća, i nimalo ne zaostaje za drugim Andrićevim ostvarenjima…”
