Hrvatska, susjede

Selo Krupa, u Hrvatskoj, većinski naseljeno Srbima i gotovo napušteno nakon Oluje 1995. Ovdje se odvija priča o dvjema ženama, susjedama, prijateljicama i aktivisticama: jedna je Srpkinja, a druga Hrvatica

Da bi se došlo do Krupe, mjestašca s pedesetak stanovnika u zadarskom zaleđu, potrebno je skrenuti s državne ceste 27, koja povezuje Gračac i Obrovac, te se spustiti strmom i uskom uličicom koja vodi ka rijeci. Nakon nekoliko zavoja, stiže se do najstarijeg srpskog pravoslavnog manastira u Dalmaciji, sagrađenog 1317. godine na rijeci Krupi.

Ovo je prvi trag naseljenog mjesta, sa većinski srpskim stanovništvom, koje se nalazi nekoliko kilometara uzvodno, u blizini izvora. Nema pravog ulaza niti središnjeg trga. Krupu čini skupina kuća međusobno povezanih ponekom blijedosivom asfaltnom trakom ili zemljanom, koliko-toliko prohodnom stazom. Telefonski signal je slab ili potpuno odsutan, a sveprisutno žuborenje vode prepliće se sa zvukom cvrčaka.

Došli smo u Krupu da bismo se susreli s dvjema ženama i prijateljicama. Milica Gužvica, Srpkinja, porijeklom je iz okolice Krupe, a Silvana Čeko Jurišić, Hrvatica, rođena je u Šibeniku i doselila se ovdje prije nekoliko godina.

U današnjoj Hrvatskoj, gdje nacionalistička retorika i dalje duboko razdvaja Hrvate i Srbe, priča o ovim dvjema ženama i njihovom prijateljstvu već sama po sebi je vijest. Milica i Silvana su međutim i aktivistice, koje rade na poboljšanju situacije u ovom kraju, zaboravljenom od zagrebačkih vlasti i sve napuštenijem.

Inicijative su brojne: tijekom pandemije lokalnom stanovništvu dijelile su maske i sredstva za dezinfekciju, a nedavno su organizirale tječaj engleskog jezika za žene iz kraja. Parafrazirajući Miličine riječi, dvije prijateljice žele “jednostavno da mladi više ne moraju bježati odavde”.

Miličina priča

“Silvana i ja se odlično slažemo i zajedno rješavamo probleme ovdje u selu, koliko god je to moguće u ovoj ludoj državi. Dok nisu stigli Silvana i njezin suprug, ovdje su živjeli samo stariji ljudi. Divno je imati nekoga svojih godina za razgovor”, kaže Milica Gužvica, s kojom se susrećemo u kući koja je nekada pripadala njezinom ocu.

Milica je rođena 1979. godine ovdje u blizini, u Obrovcu, i odrasla je u ovim krajevima, redovito posjećujući selo u kojem danas živi. “Krupa je moj raj. U vrijeme Jugoslavije, kada smo živjeli u Obrovcu, tata nas je svaki vikend vodio u Krupu”, prisjeća se Milica.

Nakon raspada Jugoslavije, situacija se drastično promijenila. U kolovozu 1995., kada je počela operacija Oluja, Milica je sa svojom obitelji morala žurno napustiti ove krajeve, pridruživši se koloni srpskih izbjeglica u bijegu iz Hrvatske.

Više od 200 tisuća ljudi tada je napustilo takozvanu Krajinu, regiju koja se 1991. pobunila protiv Zagreba, proglasivši se samostalnom republikom. “Išli smo ka Petrovcu. Mnogo ljudi je ubijeno. Svi mrtvi duž ceste”, priča Milica kroz suze. “Potom smo stigli u Vojvodinu, ali ostali smo samo tri-četiri godine. Moj otac nije podnosio tu ravnicu”.

Dok su se njezini roditelji vratili u Krupu odmah po okončanju sukoba, Milica se odlučila na ovaj korak 2001. godine, nakon iznenadne smrti svog oca, koji je preminuo od srčanog udara. Sa suprugom Mikijem, koji je također porijeklom iz ovih krajeva, zaposlila se u lokalnoj punionici vode. Polako su počeli graditi novi život, počev od renoviranja dviju kuća.

Naime, i Miličina i Mikijeva obiteljska kuća zapaljene su tijekom rata. Prvu su uspjeli obnoviti, dok je druga, smještena u neposrednoj blizini rijeke, morala pričekati (“Imali smo dvoje male djece koja su išla u školu, ne bismo nikada uspjeli…”, objašnjava Milica), da bi nekoliko godina kasnije odlučili da je prodaju.

Silvanina priča

Ovdje se Miličin i Silvanin put ukrštaju. Bila je 2015. godina i Silvana Čeko Jurišić, rođena 1974., koja je već dugo maštala o selidbi iz Zadra (gdje je godinama živjela sa suprugom i kćerkom) na selo, pripremala se napraviti veliki korak.

“Naša kćerka je već bila porasla te smo suprug Toni i ja konačno mogli otići gdje smo željeli. Jednog dana saznali smo da se ova kuća prodaje, došli smo je vidjeti i odmah nas je očarala”, priča Silvana, sjedeći na terasi svoje prelijepe kuće nadomak rijeke Krupe. U pitanju je kuća koja je nekada bila u vlasništvu Mikijeve obitelji.

Silvana, po profesiji pedagoginja, trenutno samostalna psihoterapeutkinja, započela je tako postepenu selidbu iz Zadra u Krupu. U početku je kuća trebala biti investicija, vila za iznajmljivanje turistima. No kako su radovi napredovali, Silvana i Toni su se predomislili: odlučili su živjeti u Krupi.

“U našoj kući stalno se čuje šum rijeke, povjetarac među granama drveća, lastavice koje žive s nama… Ukratko, sve je zeleno, mirno i spokojno. Iskreno, grad mi uopće ne nedostaje”, kaže Silvana, koja je morala instalirati Starlink, satelitski internet Elona Muska, kako bi svoje pacijente mogla pratiti online. Naime, u Krupi nikad nema dometa.

Dolazak Silvane i Tonija u Krupu isprva je izazvao nelagodu. Ovo je ipak srpsko selo, a Hrvati su pridošlice. No nepovjerenje nije dugo trajalo.

“Znala sam da je ovo srpsko selo. Nizvodno od Obrovca su hrvatsko-katolička sela, a uzvodno srpsko-pravoslavna”, objašnjava Silvana. “Ljudi vam to odmah daju do znanja. U svakom slučaju, za mene i supruga to nije problem niti je ikada bio”.

Prema Silvaninim riječima, stanovnici Krupe su fantastični. “Puno su nam pomogli od samog početka, kada smo kupili kuću i počeli je renovirati”.

Europski fondovi i aktivizam

Posljednjih godina Milica i Silvana pokrenule su nekoliko projekata. Milica je uspjela oživjeti malo imanje svog oca. Zahvaljujući europskim kohezijskim fondovima, kupila je magarce i poljoprivredni materijal te danas uzgaja desetak magaraca i prodaje mlijeko po narudžbini.

“Odlučila sam kupiti magarce prije svega zbog kćerke, koja se dugo mučila s alergijama. Od svoje druge godine, u proljeće i jesen ima probleme. Godinama smo u Bjelovaru kupovali magareće mlijeko, a kad smo odlučili držati životinje, odmah su nam na pamet pali magarci upravo zbog mlijeka, koje je prirodni antibiotik”, objašnjava Milica.

Natječaj na kojem je sudjelovala prije dvije godine organiziran je u sklopu tzv. programa “6, 3, 1” hrvatskog Ministarstva poljoprivrede koji se financira iz europskih kohezijskih fondova i usmjeren je na pružanje potpore malim poljoprivrednicima.

Zahvaljujući ovim sredstvima, Milica je kupila četiri magarca, nadzorne kamere, električnu ogradu i stroj za sakupljanje sijena. Želja joj je proširiti farmu, no priznaje da malim poljoprivrednicima nije lako doći do europskih sredstava. Zahtjevi – objašnjava Milica – često su takvi da isključuju osobe koje, poput nje, nemaju kapital koji bi uložili u iščekivanju naknade.

Zajedno sa Silvanom, Milica je pokrenula razne inicijative u cilju poboljšanja kvalitete života mještana Krupe. Inicijative dviju prijateljica često nadoknađuju odsustvo države.

“Jednostavno, voljela bih da moja djeca, poput ostalih mladih ljudi, ne moraju bježati iz naše zemlje i iz kraja u kojem su rođena i odrasla”, kaže Milica.

“Mislim da država ne vodi dovoljno računa o ovom području. Pomislite samo da su sva sela uzvodno od Obrovca, iako smještena uz rijeku, bez tekuće vode”, konstatuje Silvana sa žaljenjem.

Krupa – većinski srpsko i uglavnom napušteno selo – poput ostatka Krajine zasigurno nije među glavnim preokupacijama hrvatskih vlasti. Milica kaže da ne želi vjerovati da je nedostatak infrastruktura vezan uz činjenicu da je lokalno stanovništvo većinski srpsko, međutim priznaje: “Ponekad pomislim na to”.

Nakon što je antisrpska krajnja desnica došla na vlast u Zagrebu, sklopivši savez sa Plenkovićem nakon izbora 17. travnja, atmosfera obnovljenog nacionalizma stigla je i u zabačenu dolinu Krupe.

Tako se događa da mladi hrvatski seljak, koji se hvali vlastitim ustaštvom, pušta svoje stado da slobodno pase po srpskim selima, praveći štetu u vrtovima i voćnjacima, te vrijeđa i prijeti onima koji ga kritiziraju.

Milica i Silvana više puta su obavijestile nadležne, čak su zvale i televiziju, traživši da se nešto učini po ovom pitanju. No do sada se ništa nije dogodilo.