Gorica – Nova Gorica: konkretna i revolucionarna utopija prekogranične suradnje

EGTS GO jedna je od europskih grupacija za teritorijalnu suradnju – zajednički alat koji općine koriste u cilju transformiranja i prevazilaženja granica

Od institucionalnih protokola ka konkretnim sinergijama, od političkih dogovora ka svakodnevnoj suradnji na području gdje se rijetko pravi razlika između “ove” i “one” strane talijansko-slovenske granice: ovako izgleda evolucija prekogranične suradnje iz perspektive europske grupacije za teritorijalnu suradnju EGTS GO. Tomaž Konrad, zamjenik direktora EGTS GO-a, i Tanja Curto, pravna stručnjakinja, smatraju da je u pitanju jedinstven teritorij koji prevazilazi granicu i jezične, kulturne i administrativne razlike. Susreli smo se s njima kako bismo saznali je li uvijek prevladavala ovakva vizija i kamo bi mogli odvesti novi pomaci.

“Duž granice se uvijek surađivalo, u početku putem memoranduma o razumijevanju i okruglih stolova za raspravu. Mi smo ušli u čitavu priču u namjeri da suradnju prenesemo s političke na tehničku razinu: predaja zadatka “trećem” subjektu, koji bi predstavljao sve građane obiju nacionalnosti iz sve tri općine (Gorica, Nova Gorica i Šempeter-Vrtojba). Ranije nije postojao nijedan prekogranični akter, svaka općina odrađivala je svoj dio posla, nije bilo nikakve vanjske koordinacije. Sjećam se poteškoća koje smo imali u početku s prvim nacrtom statuta EGTS-a iz listopada 2008. koji je bio razmatran, pa mijenjan i usvojen tek 2011., kao i s imenovanjem prvog predsjednika, Franca Frattinija, tada parlamentarca izabranog u Furlaniji”, objašnjava Tanja Curto na početku našeg razgovora.

Odakle je stigao poticaj za stvaranje “trećeg” subjekta, koji se uglavnom smatra birokratskim teretom?

Odozdo, u to nema sumnje, od građana, općina, ljudi koji su tada shvatili stratešku vrijednost ove inicijative. Ranije je svaki partner imao vlastite unutarnje stručnjake, koji su sudjelovali u pojedinačnim projektima, dakle nije se moglo govoriti o pravoj interakciji. Danas je pak zajednički rad svakodnevica. EGTS ima jedinstvenu upravu, sačinjenu od osoba koje dolaze s obje strane granice, svakodnevno razgovaramo sa stanovnicima sve tri općine i tako se rađaju nove ideje, novi poticaji za projekte. Odatle potiče naša vizija ovog područja kao unikuma: za nas ovo je “teritorij”. Ranije su se gradonačelnici susretali dva-tri puta godišnje, danas razgovaraju tri puta dnevno. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez zakonske osnove koju pruža europska uredba iz 2006. kojom su uspostavljene grupacije za prekograničnu teritorijalnu suradnju.

Kakav je ranije bio, a kakav je danas medijski odjek projekta? Događa li se da se o EGTS-u govori s nepovjerenjem, u Sloveniji kao o talijanskoj inicijativi, a u Italiji kao o slovenskoj ideji?

Tanja Curto: Ne, tako nešto nam se nikada nije dogodilo. Eventualno se mogu javiti određene poteškoće u razumijevanju svih aspekata našeg rada, koji je izrazito tehničke prirode i oscilira između različitih zakonskih razina, od europske do lokalne. Međutim, naši tehničari umjeli su transformirati prekograničnu suradnju u nešto praktično i konkretno na teritorijalnoj razini i sad kad se projektne ideje konkretiziraju polako uspijevamo ispričati čitavo iskustvo.

Tomaž Konrad: Za nas ne postoje ni jezične ni nacionalne razlike. Nikada nismo brojali koliko je Slovenaca, a koliko Talijana među naših jedanaest zaposlenih, nije u pitanju osoblje triju općina, nego osoblje EGTS-a. Naravno, vodimo računa o interesima pojedinačnih općina, ali naš glavni interes je onaj koji je zajednički trima općinama, dakle ne zbroj nego sinergija, koja uvijek nadilazi zbroj triju općina. Mediji također poštuju ovu viziju, novine ne pišu da se radi o talijanskim ili slovenskim inicijativama nego o inicijativama EGTS-a.

Tanja Curto: Ipak, postoje kvote za skupštinu EGTS-a gdje od 14 članova polovicu čine Talijani, a drugu polovicu Slovenci. Slovenski članovi predstavljaju dvije općine (Nova Gorica i Šempeter-Vrtojba) prema broju stanovnika. S druge strane, tehnički odbori sastavljeni su od osoba predloženih od strane općina, no to ne znači da se pri njihovom imenovanju poštuju isključivo nacionalni ili jezični kriteriji, važnija je stručnost. Recimo da se radi o kombinaciji ova dva faktora. Ni moje ni tvoje već naše, i točka.

Među konkretnim inicijativama koje ste proveli ističu se projekt Salute Zdravstvo usmjeren na integriranje određenih zdravstvenih usluga, prekogranični park Isonzo-Soča fokusiran na biciklističku mobilnost i podrška kandidaturi Gorice i Nove Gorice za Europsku prijestolnicu kulture 2025 . Kakav je bio odziv lokalne zajednice?

Tanja Curto: Lokalna zajednica je uvijek vrlo uključena, između ostalog zato što su svi naši ciljevi utemeljeni na precizno utvrđenim potrebama. Dovoljno je pogledati kolika je zainteresiranost za učešće na natječajima za fondove za male projekte u sklopu inicijative Gorica – Nova Gorica Europska prijestolnica kulture 2025. Želimo stvoriti kulturni, logistički i gospodarski temelj koji će opstati u budućnosti. Želja za djelanjem je velika. Imali smo pune dvorane tijekom info dana i sada prikupljamo kandidature za raspodjelu prvih tri milijuna eura kojima ćemo nagraditi male inicijative u vrijednosti od 30.000 do 200.000 eura. U ovom slučaju gledamo šire područje koje uključuje pet regija u Sloveniji, cijelu Furlaniju Julijsku krajinu i provinciju Veneciju.

 

Kada govorite o teritoriju stiče se dojam da je za vas granica doista nevidljiva…

Tanja Curto: Ulaskom Slovenije u eurozonu sve barijere su nestale i nije bilo više nikakvog opipljivog traga granice, osim u sjećanju stanovnika i onih koji su proživjeli teža vremena. Mladi više ne govore “idem tamo”, samo kažu da idu u taj i taj lokal, u određenu trgovinu… Izgovore ime mjesta, bez naglašavanja da li se nalazi u Italiji ili u Sloveniji.

Tomaž Konrad: Tijekom pandemije pokazalo se koliko su gradovi povezani. Kada je Slovenija preko noći brutalno zatvorila granicu došlo je do opće pobune s obje strane. Sve veze učvršćene tijekom posljednjih dvadeset godina, razmjene, kontakti, sve je bilo prekinuto. To su posebno osjetili roditelji koji djecu vode u školu ili na sportske aktivnosti na drugu stranu te obitelji koje žive malo ovdje malo tamo. Eto, zahvaljujući tom zatvaranju shvatili smo koliko smo ustvari bili zaboravili granicu. Nažalost, također smo shvatili da zadrte politike začas mogu poništiti sve dobro što se gradilo dugi niz godina. To se nasreću nije dogodilo, ali nismo bili daleko od sličnog scenarija.

Ako biste morali objasniti svoj rad na konkretnom primjeru, koji biste projekt odabrali?

Tanja Curto: U svojim tehničkim aktivnostima suočavamo se s birokratskim poteškoćama, koje dodatno komplicira zakonodavna slojevitost institucija i država. Stoga je za nas čak i malo djelo veliko. Pada mi na pamet jedna biciklističko-pješačka šetnica preko rijeke: infrastruktura koju smo osmislili mi, kao talijansko tijelo javnog prava, a koja je realizirana u Sloveniji na temelju slovenskog kodeksa o ugovorima. Mali primjer, ali za nas značajan.

Tomaž Konrad: Ja razmišljam o onome što smo postigli kroz program za dijeljenja bicikala u gradu: možete unajmiti bicikl u slovenskom dijelu, a vratiti ga u talijanskom, s istom karticom, po istoj cijeni, izbjegavajući komplikacije koje bi nastale s dvije različite i odvojene nacionalne uprave. Za mene ovo je primjer onoga što bismo mogli postići i kada su u pitanju druge usluge kroz istinsku prekograničnu suradnju: moj san je stvoriti zajedničke prekogranične javne usluge, s jedinstvenim upraviteljem za cijeli teritorij, s ove i s one strane granice.