Projekt Salute Zdravstvo, prekogranična priča

Autizam, jedinstveni prekogranični centar za zakazivanje, programi za trudnice. Granica između Italije i Slovenije premošćena je počev od zdravlja građana. Intervju

Krajem studenog 2022. završeno je petogodišnje razdoblje tijekom kojeg su postavljeni temelji zdravstvene prekogranične suradnje između Italije i Slovenije. Unatoč brojnim birokratskim i jezičkim poteškoćama, projekt je postigao značajne rezultate u području u kojem građani gotovo više ni ne primjećuju granicu.

Razgovor s Majom Radovanović, menadžericom projekta Salute Zdravstvo koji je provela Europska grupacija za teritorijalnu suradnju EGTC GO (konzorcij koji su prije više od deset godina osnovale talijanska općina Gorica i slovenske općine Nova Gorica i Šempeter-Vrtojba), počeli smo pitanjem o tome koje je najveće zadovoljstvo koje joj je pružio rad na ovom projektu.

“Proveli smo projekt bez većih poteškoća, ako izuzmemo pandemiju koja je blokirala brojne aktivnosti, poput gimnastike u bazenu za trudnice i ostalih direktnih susreta. U pitanju je bio vrlo dug i obiman projekt, s proračunom od 5 milijuna eura, u kojem su sudjelovala brojna tijela javne vlasti s obje strane granice. Postigli smo opipljive rezultate zahvaljujući kojima je pokrenut jedan proces koji još uvijek traje a trajat će i u budućnosti. Osobno, najveće zadovoljstvo bilo mi je vidjeti konkretne dobre rezultate suradnje: pokrećući dijalog između talijanskih i slovenskih stručnjaka i liječnika, i vodeći ih u posjetu drugim ambijentima, poput Danske i Velike Britanije, uspjeli smo uvesti nove prakse na naš teritorij, obogatiti ponudu zdravstvenih usluga te na taj način poboljšati kvalitetu života korisnika”.

Projekt je imao pet programskih linija: jedinstveni prekogranični centar za zakazivanje (CUP), materinstvo, autizam, mentalno zdravlje i socijalna inkluzija. Možete li nam navesti neki konkretan primjer?

Susret najboljih praksi dviju zemalja i sučeljavanje s vanjskim svijetom urodili su značajnim rezultatima, ne samo na ljudskoj razini nego i po pitanju infrastruktura. Ono što me se najviše dojmilo jeste rezultat postignut u sklopu programa posvećenog fiziološkoj trudnoći gdje smo uveli praksu susreta manjih grupa trudnica s primaljama. U Sloveniji termin “babica” odgovara talijanskoj riječi “nonna”, što utječe i na način razmišljanja: uvjek se misli na stariju ženu, dok profesionalna figura primalje – ovaj posao mogu obavljati i muškarci – ostaje slabo poznata i nedovoljno cijenjena. Zahvaljujući praksi koju smo preuzeli iz Danske, uveli smo naviku da trudnice prije poroda sudjeluju u susretima tijekom kojih mogu postavljati pitanja, tražiti savjete, razmjenjivati ideje te sudjelovati u procesu koji prati porod. Eto, ovo je jedan od najkonkretnijih rezultata koje smo postigli.

Kako su reagirali liječnici i stručnjaci koje ste uključili u prekogranične radne skupine?

Cilj je bio približiti dva zdravstvena sustava bez bilo kakvog rangiranja već isključivo kroz uspostavljanje dijaloga i promicanje suradnje, razmjene i sinergije. Mi smo, kao spoljni akter, prije svega nastojali olakšati dijalog. Svi liječnici, primalje, psihijatri i socijalni radnici na prvo mjesto stavljaju korisnika, pacijenta koji, na ovom našem području koje presijeca granica, često samoinicijativno prelazi s jedne strane na drugu. Dakle, sučeljavanje i dijalog odvijali su se na konkretnim, znanstvenim i medicinskim osnovama, uzimajući u obzir potrebe pacijenata. Ovo područje nije veliko, sve je blizu, međutim prije nitko od stručnjaka nije znao što se događalo s druge strane, iako su pacijenti možda već bili navikli u Novoj Gorici tražiti ono što nisu uspijevali pronaći u Gorici.

Može li se reći da je projekt doprinio spoznaji postojeće realnosti?

Naravno. Mobilnost je postojala i ranije, mi smo je samo službeno prepoznali i učinili jasno vidljivom institucijama, liječnicima i bolničkim ustanovama. Radne skupine pokrenule su razmjenu koja će se sigurno nastaviti, i nadamo se da će uslijediti realizacija novih infrastruktura po uzoru na one koje smo ostvariti u sklopu projekta, poput socijalne krojačnice, sale opremljene za susrete e autističnom djecom i informacijskih punktova za socijalnu inkluziju. Granica je zaista obična crta, koja u ove tri općine kao da više ne postoji.

Postoji li pak nešto što nije ispalo onako kako ste željeli?

Svakako. Paradoksalno, provedba aktivnosti u kojima su sudjelovali ljudi bila je jednostavnija, a rezultati konkretniji. S druge strane, kada je u pitanju CUP bilo je izvjesnih poteškoća. Riječ je o jedinstvenom centru za zakazivanje koji smo željeli uspostaviti između Italije i Slovenije, razvijajući platformu koja bi omogućila upravljanje zahtjevima za zakazivanje i participacijama vezanim za dva nacionalna zdravstvena sustava, koji su međutim regulirani različitim propisima na lokalnoj i regionalnoj razini te je njihova integracija vrlo komplicirana.

Nažalost, nismo u potpunosti uspjeli u ovom pothvatu: zakazivanje dobro funkcionira, ali postoje određene poteškoće po pitanju participacija i socijalne zaštite, s obzirom na to da slovenski zdravstveni sustav još uvijek ne uspijeva komunicirati s talijanskim, koji pri tom funkcionira prevashodno na regionalnoj osnovi.

Je li ovo potvrda da ljudi bolje reagiraju na promjene od birokratskih struktura?

Da, upravo tako. Da smo imali na raspolaganju još nekoliko godina, vjerojatno bismo uspjeli ostvariti cilj. U svakom slučaju, u završnom izvješću, u kojem smo između ostalog naveli nedostatke i neuspjehe, ovo pitanje smo označili kao poticaj za budući rad. Istina, postoji europska regulativa koja propisuje ujednačavanje pojedinih praksi, ali se nažalost ne provodi. Također, potrebno bi bilo prevesti izvješća, ali još uvijek nedostaju sredstva.

Je li se vaša predodžba o granici promijenila tijekom rada na tako delikatnom području kao što su zdravstvene potrebe u prekograničnom kontekstu?

Na kraju smo se uvjerili da, u percepciji ljudi koji ovdje žive, granica gotovo nestaje: granica je nevidljiva, a ako je i primijetimo, to biva onda kada naletimo na neku poteškoću, najčešće birokratske prirode. Osobno mislim da je život na granici privilegija: lijepo je imati mogućnost doživjeti ono najbolje što imaju dva naroda. Slično ovom projektu: put je bio težak, ali rezultati daju satisfakciju.