Pedaliranje kroz prirodu i sjećanje: novi prekogranični park Isonzo-Soča

Topla sezona prilika je da se testiraju nove infrastrukture i strategije osmišljene u sklopu projekta financiranog od strane EU u općinama Gorica, Nova Gorica i Šempeter-Vrtojba, u graničnom području uz rijeku Soču koje sebe poima kao jedinstven i homogen teritorij

Najprestižniji i najsimboličniji pečat dali su dvojica predsjednika, talijanski Matarella i slovenski Pahor, kada su u listopadu 2021. svečano otvorili pješački most preko Soče u mjestu Solkan. Ovaj događaj, koji se poklopio s proslavom proglašenja gradova Gorica i Nova Gorica za europsku prijestolnicu kulture 2025, potvrdio je da ovaj dio granice, ova spona između dviju obala predstavlja idealan, i istovremeno konkretan prikaz ambicija, projekata, rezultata i dostignuća teritorija koji, umjesto “graničnim”, sebe više voli definirati “prekograničnim”.

Kako nam je potvrdila Tanja Curto iz europske grupacije za teritorijalnu suradnju EGTS GO koja je realizirala projekt, pješački most preko Soče predstavlja veliki rezultat s više točki gledišta, među kojima nipošto ne treba zanemariti birokratsku: EU fondovi u okviru programa Interreg Italija-Slovenija, subjekt sa sjedištem u Italiji zadužen za izradu projekta, primjena slovenskih pravila o javnim nabavama – prava babilonska zbrka, koja se međutim glatko razmrsila. Pri tom, ovaj most samo je djelić većeg projekta parka Isonzo-Soča kojim upravlja EGTS GO, a koji obuhvaća mrežu pješačkih i biciklističkih staza, mjesta za piknik, parkirališta i nove rute, čineći pogranični teritorij prikladnijim za život i doprinoseći njegovoj valorizaciji.

Briga o granici, između očuvanja i održavanja

Na kartama označena linijom, misaono doživljena kao jasna i oštra cezura, granica također posjeduje širinu, dubinu i gustoću, što vrlo dobro znaju oni koji je – u Gorici i Novoj Gorici, ali i drugdje – svakodnevno prelaze i proživljavaju. Talijansko-jugoslavensko bilateralno tijelo osnovano 1980. pod nazivom Mješovita talijansko-slovenska komisija za održavanje državne granice, opstalo nakon nestanka granice između Italije i Jugoslavije i ulaska Slovenije u EU, a potom i u Eurozonu: potvrđena 1992. prijelazom međunarodnih ugovora Jugoslavije na Sloveniju, komisija je obnovljena 2007. konvencijom koju su potpisale talijanska i slovenska vlada. Nije slučajno što je u to vrijeme u talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova bio Franco Frattini, koji je ubrzo postao predsjednik EGTS-a.

Prolaze desetljeća, mijenja se ne samo karakter nego i način upravljanja i održavanja granica, no ista komisija odobrava izgradnju pješačkog mosta preko Soče. “Pokretanje prekograničnih inicijativa predstavlja dalji korak naprijed u sve čvršćem odnosu suradnje, kooperacije i prijateljstva između talijanskih i slovenskih javnih uprava i zajednica”, navodi se u priopćenju za javnost objavljenom nakon sastanka komisije održanog u prosincu 2021. godine.

Osim “održavanja” kojim se bavi ovo bilateralno tijelo – koje je nekoliko godina radilo na izradi kataloga koordinata i opisu granice (8 svezaka) te na atlasu karti i mapa granice (88 ortofotokarti) – povijesna granica pruža mogućnosti za turistički i kulturni razvoj i na drugim područjima, od Baltika do Bospora.

Tako na primjer granični pojas između dvije Njemačke, širok i do 200 metara, koji je ostao netaknut tijekom četrdeset godina postojanja Njemačke Demokratske Republike, danas udomljuje više od 5200 biljnih i životinjskih vrsta, od kojih je više od 1000 u opasnosti od izumiranja. Otuda potiče interesovanje pojedinih njemačkih biologa, koji su još 1980-ih počeli proučavati ovo granično područje, da bi nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke radili na njegovom očuvanju. Ideja se potom dalje razvila i tako je nastao Zeleni europski pojas u cilju zaštite “izvanrednog ekološkog tkiva, živog krajolika sjećanja”: pružajući se od Barentsovog mora, duž baltičkih obala, preko središnje Europe i Balkana, sve do Crnog mora, ovo granično područje, kako se navodi u prezentaciji, “omogućilo je prirodi na predahne, stvarajući tako mjesto za život”.

Himera zaštite i valorizacije

Ambiciozni cilj inicijative Zeleni europski pojas, točnije “usklađivanje ljudskih djelatnosti s prirodnim okolišem, povećavajući mogućnosti društveno-ekonomskog razvitka lokalnih zajednica”, podsjeća na ideju kojom su se stručnjaci EGTS-a rukovodili prilikom proučavanja prekograničnog područja uz rijeku Soču. Naime, dio rijeke na koji je bio fokusiran projekt djelić je zelenog mozaika koji je desetljećima predstavljao granicu s Jugoslavijom.

Projekt prekograničnog parka Isonzo-Soča, službeno završen u studenom 2022., bio je usmjeren na “promoviranje i povećanje mogućnosti uživanja, također od strane lokalnog stanovništva, prekograničnog područja koje presijeca rijeka Soča u općinama Gorica, Nova Gorica i Šempeter-Vrtojba, štiteći i valorizirajući njegovu prirodnu i kulturnu baštinu”.

Konkretno, područje se sada može pohvaliti novom mrežom biciklističkih i pješačkih staza, parkiralištem za kampere, pješačkim mostom preko Soče te rekreacijskim kampom Vrtojba. Riječ je o infrastrukturama smještenim s obje strane rijeke, za čije je osmišljavanje i realiziranje bio zadužen EGTS, uz primjenu kako talijanskog tako i slovenskog zakona o javnim nabavama. Općinska vijeća Gorice, Nove Gorice i Šempeter-Vrtojbe postavila su temelje nove metodologije planiranja prostornog uređenja triju gradova, unatoč činjenici da su smješteni u različitim državama.

Projekt je iznikao iz temeljnih i opsežnih konzultacija u kojima su sudjelovali političari, hotelijeri, udruge, akademici s obje strane granice, i temelji se na zajedničkoj studiji prekograničnog područja inspiriranoj “urbanim agendama” triju gradova. Zahvaljujući ovoj sintezi, kako je podsjetio Tomaž Konrad, zamjenik ravnatelja EGTS-a, povećavaju se pozitivni efekti za sve subjekte. Naime, uspoređivanjem i sažimanjem različitih agendi, iz njih je strateškim planom izvučena zajednička projektna vizija, od poticanja gospodarstva fokusiranjem na gastronomski i vinski turizam, do povećanja privlačnosti povijesnih gradskih jezgara, od promoviranja korištenja bicikla do težnje za ostvarivanjem vitalnog i dinamičnog društva te planskog urbanog razvoja, uz valoriziranje tzv. sporog putovanja i organiziranje velikih prekograničnih događaja.

Od Venecije do Klagenfurta preko Ljubljane

Autori analiza koje su propratile EGTS-ovu studiju nisu propustili istaknuti razlike između dviju slovenskih općina, kao i obilježja po kojima se razlikuju od talijanske općine. Ovaj teritorij označen je kao “srednje razvijeno područje”, s obzirom da je BDP u Gorici za 8 posto niži od furlanijskog prosjeka, a u Novoj Gorici i Vrtojbi niži je za 9 posto od slovenskog nacionalnog prosjeka. Slične su i stope nezaposlenosti. Međutim, razlike u plaćama vrlo su izražene: 28.000 eura godišnje na talijanskoj strani, u odnosu na 18.500 eura u Sloveniji.

Pažnja usmjerena na ekonomske podatke pretočila se u konkretne prijedloge vezane uz ljudske resurse, s obzirom da valorizacija prekograničnog parka i njegovo buduće korištenje ovise o ljudima koje će sustav znati uključiti u cijeli projekt. Iz analiza proističe potreba za jezičnim usavršavanjem s obje strane, uz sugeriranje “razmjene” radne snage: “radnici s talijanske strane posjeduju više praktičnih znanja i vještina, dok se slovenski odlikuju većim teorijskim znanjem i jezičnim sposobnostima, te bi imalo smisla predvidjeti razmjenu radne snage”. Ljude bi potom trebalo adekvatno osposobiti u području turističkog poduzetništva kako bi se gospodarsko tkivo moglo prilagoditi promjenjivim tržišnim uvjetima.

Makroskala koja situira prekogranični park u prostorni kontekst “između Venecije i Klagenfurta preko Ljubljane” opisuje i analizira njegov turistički potencijal spominjući najmanje pet privlačnih aktivnosti u područjima duž rijeke Soče od izvora do ušća, presijecajući graničnu zonu: sportske aktivnosti vezane uz rijeku (rafting, kajaking, kanjoning), povezivanje biciklističkih staza s javnim prijevozom, mjesta iz Prvog svjetskog rata sa stazama mira, grobljima i ruševinama; kulturna i zabavna događanja uključujući festivale, koncerte i sajmove te morski turizam na području talijanskog mjesta Grado, a sve u cilju privlačenja posjetitelja koji drže do gastroenološke ponude.

Privući znatiželjnog putnika

Novi biciklistički prsten koji polazi od mosta u Solkanu te, presijecajući nekoliko poljoprivrednih područja, prolazi kroz povijesnu jezgru Gorice i Šempetera (grada ljubičica), Panovečku šumu i Novu Goricu, završava se u zabavnom parku Soča u Solkanu i dodiruje se s glavnim točkama ukrštanja željezničkih i autobuskih linija i parkirališta. Više od polovice ove staze, duge pedesetak kilometara, izgrađeno je od nule: dionica duga desetak kilometara prati liniju granice duž Carsa, presijeca Trga Europe i obuhvaća niz malih muzeja, spajajući se s slovenskom nacionalnom biciklističkom stazom Solkan-Plave, dok dionica duga tridesetak kilometara prati rijeku prolazeći kroz polja duž tzv. Puta stijena, preko mosta Torrione, kraj hidroelektrane Straccis.

“Razvoj turizma na prekograničnoj razini složen je pothvat”, priznaju sami stručnjaci EGTS-a u detaljnom završnom izvješću, sugerirajući međutim konkretne ideje za pokretanje inicijative. Prije svega, nužno je razviti jasan i prepoznatljiv identitet područja koje će se morati pokazati sposobnim da ponudi “jedinstvena prekogranična kulturna i gastroenološka iskustva turistima u potrazi za razonodom na pola puta između grada i prirode”, odnosno takozvanim “iskustvenim turistima”, polazeći od 35 milijuna posjetitelja na markoregionalnoj razini (uključujući Veneciju i Grado), s gotovo dva milijuna dolazaka vezanih uz kockarski turizam u Novoj Gorici.

Dakle, cilj je privući one koji su u izvješću definirani kao “istraživači”, točnije turisti koje ne zanima samo Venecija nego i živost Ljubljane, kockarnice, vožnja biciklom od doline gornje Soče do pješčanih plaža u Gradu. U tom kontekstu, potrebno je pojačati vidljivost područja kao raznolikog unicuma, polazne točke i mjesta ukrštanja kultura, gastronomija i krajolika, fokusirajući se na jedinstven i zajednički “prekogranični brend, između ostalog putem velikih događaja kroz dogovor triju općina.

Puno toga još treba uraditi jer “promocija dolazi nakon osmišljavanja proizvoda, a ne obrnuto”: sugerira se organiziranje idejnog natječaja za definiranje identiteta i turističkog brenda područja koje predstavlja “kulturno i kulinarsko srce Europe” te izrada plana promoviranja i valorizacije mjesta iz Prvog svjetskog rata, uključujući postavljanje signalizacije i digitalizaciju vodiča. Preporučuje se takođe poboljšanje informacijskog punkta na mostu u Solkanu, kao i onog na Trgu Europe, te općenito razvijanje zajedničke ponude suvenira u kontekstu jedinstvenog brenda, uz uključivanje privatnih subjekata.

Očekivanja su tu, kao i dobri preduvjeti. A iznad svega, kako su nam potvrdili stručnjaci iz EGTS-a, postoji mnogo neispoljene energije koja je čekala da bude potaknuta i usmjerena i sada, s dolaskom lijepog vremena, spremna je oprobati se.