Ne, nije u pitanju horor priča niti fantastika. U ovom komentaru roboti i zombiji postaju metafore - dramatične - političkog upravljanja dvema zemljama, Srbijom i Bosnom i Hercegovinom
Nedavna posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića izložbenom prostoru Centra za robotiku i vještačku inteligenciju Učiteljskog fakulteta u Beogradu, apsolutni je hit u regiji.
U okviru tog predizbornog i u njegovom pr timu strateški osmišljenog događaja srbijanski je predsjednik razgovarao s Emom, robotom (ili je u duhu rodne ravnopravnosti pravilnije reći „roboticom“?) pametne tehnologije kojeg je razvila firma NetDragon Websoft.
Nakon predstavljanja, na pitanje predsjednika zašto je došla u Srbiju, Ema, koja razvija odnose s ljudima, odgovara: “Ja volim Srbiju. S obzirom da sam oblik pametne tehnologije, očigledno je da biram da budem u Srbiji. Ne samo zbog izuzetnih ljudi, bogate tradicije i prirode, već zato što je to zemlja koja pred sobom ima svetlu budućnost. Zbog izuzetnih umova ove zemlje, došla sam da unapredim obrazovanje dece u Srbiji, uz pomoć savremenih obrazovnih tehnologija iz Kine, učenje jezika i usavršavanje naučnih disciplina. Centar za robotiku i veštačku inteligenciju u kome radim omogućiće deci najbolje obrazovanje na ponos svih roditelja, a Srbija će postati jedna od najnaprednijih zemalja baš kako bi i trebalo da bude“.
Nakon što je Ema završila svoj kratki ekspoze, Vučić zaneseno pogleda prema kineskoj ambasadorici Chen Bo, a na snimku se čuje osmijeh olakšanja i razdraganosti. I Ema je, vjerovatno, jedan od aduta kojima će Vučić na izborima, sasvim izvjesno, do nogu potući sve svoje protukandidate.
Vrijeme globalnog raspada političke logike apsolutno ide na ruku lokalnim diktatorima: stabilni glasači u okruženju Janše u Sloveniji, Orbana u Mađarskoj i svemoćni Putin, koji iz Rusije šalje vjetar u leđa, svjedoče da još dugo neće biti drugačije.
Praktično, cijele generacije su napustile Balkan, ostavivši ga emocionalno osakaćenim, narcisoidnim kriminalcima koji su društvenu svojinu prenijeli u privatno vlasništvo i iskoristili je za osnovni fundus svog kapitala. Narodi, izluđeni ratovima i nacionalnom retorikom su, zapravo, pristali na sve “samo da se ne puca“, i danas imamo to što je na sceni. Okoštale nacionalističke pokrete koji se manevrima i, zapravo, kupovinom glasova i zapošljavanjem glasača u državnom sektoru održavaju na vlasti.
U tom smislu, kako god da se završe srbijanski parlamentarni izbori, to neće previše utjecati ni na promjenu politike, niti na stanje u njoj.
Bilo kako bilo, robotica Ema će, sudeći prema istraživanju Instituta za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta , imati dosta posla u srpskom obrazovanju. Naime, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji je tokom 2019. godine proveo, a nedavno objavio rezultate iz srednjih škola u pet gradova u Srbiji, i to Beogradu, Novom Pazaru, Nišu, Kragujevcu i Novom Sadu. Brojke, zapravo, ne treba unaprijed komentirati, iako u njima ima razočaravajućih nalaza: negativni stereotipi prema LGBT zajednici, odgovori o abortusu kao grijehu, pa i potrebama da se partnerica ponekad i fizički “podsjeti“ na ispunjavanje bračnih dužnosti.
Što se tiče odnosa prema susjedima, stvari ovako stoje: više od polovine ispitanih (uzorak je oko 900 ispitanih) smatra da je Kosovo srce Srbije i da ga Srbija neće dati. Slijedeći takve okolnosti broj mladih koji ne misle da su Srbi nevini u posljednjim ratovima na području bivše Jugoslavije, i nije tako mali: ima ih čak 32 posto. Onih koji priznaju genocid nad Bošnjacima u Srebrenici je čak 38,2 odsto, i to ostavlja neku nadu da su ispitani, relativno solidan grunt gdje bi robotica Ema mogla ostvariti solidne rezultate u oblasti obrazovanja, i unapređenja razumijevanja uloge zemlje i naroda koje voli u novijoj povijesti Jugoistočne Evrope.
Zamislite, nadalje, roboticu Emu kako dobija posao u školi u Šapcu, a zadatak joj je da djeci objasni ko su (bili) Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Koje čak 31,2 posto ispitanih stavlja u red ratnih zločinaca. Razred bi, dakle, bio podijeljen, a nadjačali bi oni koji misle da dvojac osuđen u Haagu nije kriv, baš kao što više od pola ispitanika smatra da Srbi nisu odgovorni za zločine na Kosovu, krajem devedesetih godina prošlog vijeka. Teško bi Emi bilo održati čas u takvoj atmosferi, ali postoji i druga strana priče. To su stavovi o pomirenju, u kojima čak 43 posto ispitanih vjeruje u mogućnost pomirenja Srba i Hrvata, čak 53 posto u pomirenje Bošnjaka i Srba, a 23 posto između Albanaca i Srba. I još, više od polovine ispitanih smatra da su za ratove krive političke elite, a ne narodi.
Što se Bosne i Hercegovine tiče, odnosno njezinog najbrojnijeg naroda, njihov vođa Bakir Izetbegović se ne druži s robotima, jer ih ruku na srce u BiH i nema, ali se glatko može reći da se ponaša kao – zombi. Posljednji intervju, nakon pauze od nekoliko mjeseci dao je prije mjesec dana, ali nikome od zvaničnih državnih, ili respektabilnih privatnih medija, nego opskurnoj Muslimanskoj televiziji Igman, u kojem su izbjegnuta skoro sva moguća suštinska pitanja. Taj “zombieview“ je primjer medijskog beščašća, besmislena hagiografija, još besmislenijeg čovjeka, kojeg su nepovoljne historijske okolnosti stavile u priliku da vodi jedini evropski narod nad kojim je poslije Drugog svjetskog rata počinjen genocid.
Zato se, ovih dana, kao valjda nikada prije, pokazuje sav paradoksalizam održavanja izbora u ovom dijelu Evrope. One snage koje zagovaraju bojkot izbora u Srbiji, naprosto, su procijenile da nemaju dovoljno snage da uzdrmaju osmogodišnju vladavinu Vučića i Srpske napredne stranke. Za nadolazeće izbore u BiH, s nivoa građanske neposlušnosti, možda bi i najbolje bilo bojkotirati izbore. Ali, to bi onda značilo status quo, a to je upravo ono što žele i Izetbegovićeva Stranka Demokratske Akcije i Hrvatska demokratska zajednica.
Koje su nakon deset godina neodržavanja izbora u Mostaru, konačno potpisale sporazum o tome da se izbori u tom gradu, ipak, održe. Ali, ne zato što im je stalo da im tamo bude bolje. Nego zato da, kao i dosad, ostanu na vlasti. I da se loša beskonačnost nikada ne prekine.