Europske integracije Zapadnog Balkana: zašto bi Italija trebala preuzeti vodeću ulogu

Nakon objavljivanja nove strategije proširenja Europske unije i održavanja samita EU-Zapadni Balkan u Sofiji, otvara se pitanje uloge Italije u procesu proširenja

(Također objavljeno na portalu Ispi on-line)

Tijekom godina, Italija je više puta potvrdila svoju punu potporu, na političkoj i diplomatskoj razini, procesu europskih integracija Zapadnog Balkana. Jedan od najznačajnijih rezultata talijanskog predsjedanja EU-om u drugoj polovici 2014. bilo je pokretanje Makroregionalne strategije za Jadransko-jonsku regiju (EUSAIR). Samit održan u Trstu u srpnju 2017. u okviru Berlinskog procesa može se smatrati krunom zalaganja Italije za ubrzavanje procesa europskih integracija Zapadnog Balkana.

Politička potpora Italije proširenju Europske unije na balkanske zemlje tradicionalno je vrlo snažna kako na nacionalnoj tako i na europskoj razini. Italija podržava proces proširenja koji vodi Europska komisija i provodi ciljeve svoje vanjske politike prema Zapadnom Balkanu u okviru međudržavnih foruma za suradnju na političkoj i vojnoj razini.

Međutim, od 2011. godine, usporedno s produbljivanjem ekonomske krize i posljedičnim smanjivanjem proračunskih sredstava, politička uloga Italije na ovom području sve je više slabila, te je njeno zalaganje za eurointegraciju Zapadnog Balkana danas više deklarativno nego suštinsko. To potvrđuje i činjenica da se među 20 prioritetnih zemalja Talijanske agencije za razvojnu suradnju (AICS ) za period 2015-2017. nalaze samo dvije balkanske zemlje, Albanija i Bosna i Hercegovina.

Kako ističu talijanski analitičari Andrea Frontini i Davide Denti, Italija bi trebala staviti akcenat na europeizaciju svojih nacionalnih interesa tim prije što zajednička politika proširenja prolazi kroz proces ponovne nacionalizacije. Uzmimo za primjer takozvanu kulturnu diplomaciju. Dok svjetske i regionalne sile investiraju u medijski sektor u zemljama Zapadnog Balkana (Deutsche Welle, BBC, Sputnik, turski državni štampani mediji, radio i televizija, i agencija Anadolu; televizija N1, regionalni partner CNN-a; Al Jazeera), Italija se suočava s činjenicom da je državna radio televizija RAI još prije deset ukinula svoja dopisništva u zemljama regije.

Postoje brojni razlozi zbog kojih bi Italija trebala biti protagonista tzv. europeizacije Zapadnog Balkana, počev od onih ekonomske prirode – Italija je veoma prisutna u regiji kako kao investitor tako i kada je riječ o trgovinskoj razmjeni (drugi je najvažnij trgovinski partner zemalja regije, nakon Njemačke). Osim toga, u Italiji živi veoma veliki broj ljudi podrijetlom iz zemalja Zapadnog Balkana, dok je broj Talijana koji se sele u zemlje regije u stalnom porastu, naročito u Albaniji.

U momentu kada prevladavanje nacionalnih interesa država članica prijeti da ugrozi proces proširenja – dovoljno je podsjetiti na beskrupulozno ponašanje austrijskih vlasti po pitanju upravljanja migracijskim tokovima duž balkanske rute – zalaganje Italije za dosljedno provođenje zajedničke EU agende bilo bi veoma pozitivno dočekano.

Italija, međutim, ne pristupa svojoj političkoj ulozi na europskoj razini s dovoljnom odlučnošću. Unutarnja politička nestabilnost često je uzrok nedovoljne efikasnosti talijanske vanjske politike, kao u slučaju aktualnog predsjedanja OESS-om koje se, u iščekivanju formiranja nove vlade, temelji isključivo na djelovanju diplomatskih organa.

Osvrt na provedbu EUSAIR-a ukazuje na postojanje još jednog problema, odnosno na nedovoljne konkretne napore država članica uključenih u strategiju, počev od Italije. U izvješću o provedbi makroregionalnih strategija, Europski parlament je izrazio zabrinutost zbog “nedostatka stvarne povezanosti između dostupnosti resursa, upravljanja i preuzimanja odgovornosti, što onemogućava puno ostvarivanje ciljeva EUSAIR-a“.

U talijanskoj javnosti se vrlo malo govori o procesu proširenja, te je ta tema gotovo isključivo predmet interesovanja stručnjaka za vanjsku politiku. Iako se samit u Trstu smatra diplomatskim uspjehom, nije bio adekvatno propraćen u nacionalnim medijima niti je imao bitnijeg utjecaja na javno mnijenje.

Dok se odnosi između Italije i zemalja Zapadnog Balkana intenziviraju, istraživanja javnog mnijenja u Italiji pokazuju zabrinjavajuću promjenu raspoloženja prema procesu europskih integracija. Naime, rast euroskepticizma u zemlji doveo je do jačanja negativnih stavova prema daljnjem proširenju Europske unije: prema podacima Eurobarometra iz jeseni 2017, 45% građana Italije je protiv novih proširenja EU (što je doduše manje u odnosu na prethodnu godinu), a 40% je za.EU.

U novostvorenoj političkoj atmosferi, Italija bi mogla propustiti priliku za djelovanje koju je otvorio predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker kada je u svom govoru o stanju Unije iz 2017. istakao da je Zapadnom Balkanu nužno ponuditi “kredibilnu“ perspektivu proširenja (pozicija potvrđena u veljači 2017. objavljivanjem nove strategije za Zapadni Balkan, u kojoj je 2025. navedena kao godina mogućeg prijema novih članica).

Pred istupima pojedinih europskih lidera, poput francuskog predsjednika Macrona , koji izražavaju sumnje po pitanju ostvarivosti novih proširenja, dovodeći u pitanje rezultate postignute u okviru Berlinskog procesa, Italija bi trebala jasno staviti do znanja da je europeizacija Zapadnog Balkana njen strateški nacionalni interes iz političkih, ekonomskih i sigurnosnih razloga, i pokazati da pruža čvrstu potporu zemljama regiona u tom procesu.

Talijanski političari trebali bi početi razmišljati u terminima EU sa 33 države članice i simulirati scenarije u kojima bi Italija gradila regionalne koalicije u okviru EU, u cilju sticanja kredibiliteta unutar europskih institucija i branjenja interesa Jadransko-jonske regije kada je riječ o zaštiti okoliša, biodiverzitetu, prometnoj povezanosti i turizmu, kako je predviđeno EUSAIR-om.

Treba, međutim, imati u vidu da je perspektiva proširenja ostvariva jedino ako zemlje Zapadnog Balkana uspiju okončati unutarnje reformske procese. Italija dakle ne bi trebala veštački ubrzavati integraciju Zapadnog Balkana, već konkretno i dosljedno pružati potporu zemljama regiona na putu demokratizacije i stabilizacije.

U ostvarivanje tog cilja Italija bi trebala uključiti širok spektar zainteresiranih subjekata na nacionalnoj razini, uključujući kako ekonomske aktere (prije svega male i srednje tvrtke), tako i one civilne i kulturne (nevladine udruge, muzeji, sveučilišta,...), ali i institucije, poput državnog odvjetništva i prefektura, koje su već gotovo tri desetljeća direktno uključene u aktivnosti na području zajedničke sigurnosti.

Ovi subjekti mogu pružiti konkretnu potporu zemljama Zapadnog Balkana zahvaljujući svojim kompetencijama i praktičnom iskustvu, djelujući kao efikasna protuteža širenju populističkih narativa koji prijete da podriju proces europskih integracija regije započet prije dvadeset godina.