Sarajevo (foto di MoDOG/Shutterstock)
Grad koji je trebao postati metropola, polako ali sigurno, postaje – geto
Nakon ubistva dvojice policajaca prošlog petka ujutro, kad su naoružani kriminalci u Sarajevu pucnjavom iz automatskog oružja, brutalno i mučki, prekinuli živote Adisa Šehovića i Davora Vujinovića, glavni grad Bosne i Hercegovine je danom žalosti, komemoracijama i velikim brojem ljudi na sahranama žrtvama odao počast. Ali, i poslije svega se ne čini da će atmosfera u gradu, ili sigurnost njegovih građana, pa i organa reda biti podignute na viši nivo. Sarajevo, svakoga dana u svakom pogledu, sve više postaje geto, grad u kojem je moguće očekivati baš sve: od toga da vaše dijete presretnu ulični razbojnici i uz prijetnju vatrenim ili hladnim oružjem uzmu novac ili mobitel. Ili da poput tragično stradalih policajaca stradate od rafala iz automatskih pušaka.
Na suštinskom nivou, stvar je takva da su policajci ubijeni dok su spriječavali krađu automobila. Na simboličkom, poginula su dva čovjeka u najboljim godinama, različitih nacionalnosti, u spriječavanju napada na imovinu nekoga ko je u Sarajevo došao kao gost. Automobil je nosio hrvatske registracijske oznake. Inače, obijanje i krađa automobila od rata naovamo je “omiljena” sarajevska disciplina. Scenario je, manje – više, isti: ako dođete u grad s novijim automobilom i ne ostavite ga u garaži, u ‘boljem’ slučaju očekujte razbijeno leptir staklo i krađu onoga što se u autu nađe. U gorem, auto biva odvezen, najčešće preko entitetske granice, u Republiku Srpsku, odakle ide dalje, ili se počinioci eventualno jave i pregovaraju s vlasnikom o otkupu.
Taj lanac je nešto što skoro apsolutno ‘funkcionira’ i u njemu učestvuju, praktično, sve razine: od sitnijih preko krupnih kriminalaca, koji su se duboko involvirali u policijski sistem i kontroliraju ga korupcijom. Sve to skupa, naravno, ne bi išlo bez sprege s vlašću: ovakva situacija odgovara isključivo onima koji generiraju lov u mutnom. Cinizam i neproduktivnost vlasti možda se najbolje ogleda u nedavnoj izjavi predsjednika SDA Bakira Izetbegovića. Uvidjevši da opozicija odlučno želi formirati vlast u Kantonu Sarajeva bez njegove partije, izjavio je: “Govore da SDA provodi lošu politiku 20 godina, a doveli smo Sarajevo na nivo metropole.”
Količinu cinizma takvih izjava najbolje ilustruju događaji s ubijenim policajcima: niko iz izvršne vlasti njihovim porodicama nije izjavio saučešće. Prije samo nekoliko dana, u centru grada, stotinjak metara od mjesta gdje stanuje Izetbegović, pronađeno je tijelo muškarca, koji se, najvjerojatnije, predozirao. Nagle i nasilne smrti su u Sarajevu svakodnevna pojava, ali čini se da ovakvi kakvi jesu ni vlast, ni pravosuđe, ni policija, ni društvo uopće, to nisu u stanju spriječiti.
Prema dosad poznatim činjenicama, dvojica pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo obavljali su redovnu patrolu i zatekli grupu kriminalaca koji su odmah otvorili vatru. Adis Šehović je stradao na licu mjesta, dok je njegov kolega Davor Vujinović podlegao povredama u poslijepodnevnim satima u Univerzitetsko kliničkom centru. Bespomoćnost, mučninu i strah koji stanuju u gradu, možda najbolje izražava status popularne televizijske voditeljice, koja je na društvenoj mreži napisala: “Beskrajno sam tužna. Sve su nam uzeli. Dostojanstvo, ponos, identitet, i u konačnici život. Ovo je svijet za ubice, kriminalce, sitne i velike, svijet kupovine i prodaje, bez morala, cilja i pravca. Izgubljeni smo i kao pojedinci i kao društvo.”
Naizgled teške riječi, ali itekako im treba vjerovati. Većina ljudi koje poznajem osjeća se upravo tako: na miting podrške sarajevskoj policiji, organiziran od nevladinih organizacija, ispred tržnog centra BBI u srcu grada, došlo je tek oko 300 ljudi. Što samo podvlači atmosferu beznađa i depresije u kojoj se Sarajevo trenutno nalazi.
Grad koji je trebao postati metropola, polako ali sigurno, postaje – geto. Država rascjepkana na kantone, entitetski podijeljena, korumpirana i ostavljena da krvari na periferiji Evropske unije, jednostavno ne može funkcionirati, niti odgovoriti na minimum zahtjeva za sigurnost. To može dovesti do situacije da građani sami preuzmu inicijativu, i krenu u samoorganiziranje protiv kriminala, što uvijek donosi haos. Koji najčešće dolazi nakon beznađa.
Ukoliko se to desi, terorizam će postati svakodnevica, a stradati će nevini i(li) najbolji, kao u slučaju Adisa Šehovića i Davora Vujinovića. Ali, ko još ima vremena misliti o ljudskim životima. Vlast – ne, a međunarodna zajednica se ionako ponaša kao da je digla ruke, i od Sarajeva, i od BiH.
Prepušteni sami sebi, oni nemaju nikakvih izgleda za uspjeh. Jer, geto je uvijek izolacija. I opasnost.
