Sarajevo (© Aldin033/Shutterstock)
Nivo smrtnih slučajeva povezanih sa zagađenjem u Bosni i Hercegovini je najviši u regionu: od posljedica zatrovanog zraka godišnje umre oko 3.300 ljudi. No, to još uvijek nije dovoljno ni da se povede ozbiljna građanska akcija, niti da političke strukture preuzmu svoj dio odgovornosti
Sarajevo je, u posljednjih mjesec dana, na svjetskoj ljestvici gradova s najzagađenijim zrakom najčešće zauzimalo prvo mjesto. U konkurenciji megalopolisa kao što su Beijing ili New Delhi, ili mjesta gdje tradicionalno caruje teška, metalna industrija, bosanskohercegovačka prijestolnica je, između Pnom Penha i Ulan Batora, bilježila indeks onečišćenja direktno opasan po život i zdravlje. U brojkama, indeks nivoa zagađenja iznad 301 je opasan, a od sredine decembra se kretao između 392 i 700. Što točno znače te brojke pokušala je objasniti studija Svjetske banke „Upravljanje kvalitetom zraka u Bosni i Hercegovin i“.
Koja tvrdi da u Bosni i Hercegovini od posljedica izloženosti zagađenju zraka svake godine prerano umre oko 3.300 ljudi. Oko devet procenata ukupnog godišnjeg mortaliteta u BiH može se pripisati tom uzroku. Visoke ambijentalne koncentracije po zdravlje štetnih, sitnih čestica u najvećoj su mjeri posljedica velikog broja individualnih ložišta (gdje kao goriva dominiraju ugalj i mazut), te izrazito velikog broja motornih vozila, čiji je prosjek starosti 17 godina. Računa se da oko 70 posto tih oldtimera iz nužde koristi dizel gorivo, a da je više od polovine ispod standarda Euro 3.
Relativno egzaktan ton studije, kao i mnogo puta do sada, devalviraju zaključci: studija Svjetske banke mudro upućuje čitatelja da je „razlog svemu tome nedostatak politika smanjenja zraka i veća upotreba čvrstih goriva za grijanje i kuhanje”. Odnosno, „puno je više peći na drva i ugalj u istočnoevropskim i balkanskim zemljama nego u ostatku kontinenta“. Kad bi čovjek htio biti zloban, u ovakvoj bi „logici“ zaključivanja našao nešto od one čuvene rečenice, čini se, nepravedno pripisane, Mariji Antoaneti: „ako nemaju hljeba, neka jedu kolače“.
Ali, problem nije ni u tome. Uvjeti života, mentalna uspavanost građana BiH i politikantstvo su, zapravo, na dobrom putu da ubiju svaki mogući embrion građanske akcije. Kako drukčije objasniti da je na proteste pred Vladu Kantona Sarajevo, u kojima je trebalo demonstrirati protiv zagađenosti i tražiti da se nađe izlaz iz ove grozne situacije, došlo oko pedesetak ljudi. I pola od tog broja novinara, s ekipama, što je uz slučajne prolaznike činilo tužnu povorku onih koji bi se borili za čisti zrak.
U poplavi raznih interpretacija, tumačenja mjerenja i prijedloga za rješenje ovog problema, navodi se i to da Zapadna Evropa uglavnom prestaje koristiti termoelektrane (ili se barem obavezala na smanjenje potrošnje uglja u svrhu ispunjavanja klimatskih ciljeva), ali one se na Balkanu i u istočnoj Evropi još uvijek koriste. I to u značajnoj mjeri. Na Balkanu je smješten veliki broj postrojenja na ugalj i lignit, a tu je i 7 od 10 najviše zagađujućih termoelektrana u Evropi.
Kako onda, u takvom okruženju, spriječiti izloženost česticama PM2.5, koje su naročito opasne po ljudsko zdravlje jer zadiru duboko u pluća i krvotok, izazivajući bolest i smrt? Tako da se počne misliti o tome da su političari nešto dužni što su tu gdje jesu. Istina, protestnom „skupu“ se obratio predsjednik kantonalne Vlade Edin Forto, uglavnom rekavši nekoliko općih mjesta, i to je izgledalo kao otužan, nimalo uspješan, a „pr“ strategijom impregniran govor. Stvar je jednostavna, i lijepo ju je, u intervjuu javnom servisu BHT, objasnio profesor Azrudin Husika, stručnjak iz oblasti onečišćenja i ekološki prihvatljivih oblika energija, objasnivši da - pojednostavljeno parafraziramo - bosanskohercegovačka legislativa je u nekoj mjeri preuzela nešto od evropske regulative u oblasti zagađenja i zaštite od njega, ali za to su potrebne i svijest o tome i materijalne pretpostavke da bi se to dogodilo. Tu se radi o dugotrajnom procesu, a nijedna vlast niti politička grupacija koja se bori za nju nije glasačima spremna reći istinu. A ona je da ta borba traje godinama, i da se problem neće riješiti sam od sebe.
Ukratko, dolaze lokalni izbori, i niko na sebe ne želi preuzeti odgovornost. Dotad, čestice koje udišemo imaju ozbiljne posljedice po zdravlje. To su infekcije donjih disajnih organa, rak dušnika, bronhija i pluća, ishemična bolest srca, moždani udar, te hronična opstruktivna bolest pluća. Osim bola i patnje, preuranjena smrt i bolesti uzrokovane zagađenjem zraka rezultiraju i povećanim rashodima u zdravstvu i padom produktivnosti radne snage.
„Porez na smrt“ od zagađenja je u Bosni i Hercegovini više nego dvostruko veći od smrtnosti vezane za to u Sjevernoj Makedoniji (1.600 smrti) i više nego četvorostruko veći od smrtnosti vezane za AAP na Kosovu (760 smrti). Većina smrti se javlja kod ljudi starih 50 i više godina.
No, sva ova argumentacija, očigledno nije dovoljna: rješavanje pitanja zagađenja zraka u BiH zahtijeva intervencije u oblasti politika i institucija te investicije u raznim sektorima, uključujući stambeni i transportni. Dok se to ne desi ljudi će se nastaviti trovati i umirati. Političke stranke će optuživati jedne druge i nastojati skinuti odgovornost, a međunarodna zajednica će računati da je obavila svoj posao ukoliko, kao i dosad, objavi studiju i obezbijedi da se izbori održe.
Pod uvjetom da će biti nekoga da glasa na njima.
