04.10.2006. -
Drago Hedl
Osijek
Ivana Mađarac i Dejan Kraguljac, učenici trećih razreda Gimnazije u Vukovaru, gradu na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, mogu od početka ove školske godine razgovarati za vrijeme odmora o svemu o čemu inače priča njihova generacije: sportu, glazbi, izlascima, modi... Do sada to nisu mogli jer su, budući da je Ivana Hrvatica, a Dejan Srbin, išli u odvojene škole. Nikada se nisu susretali kao ni većina njihovih vršnjaka i mada su živjeli u istom gradu između njih je postojao nevidljivi zid koji ih je razdvajao. No, od ove školske godine to je drugačije - iako u većini osnovnih i srednjih škola u Vukovaru učenici, ovisno o svojoj nacionalnosti, nastavu pohađaju na hrvatskom, odnosno srpskom jeziku, sada idu u iste školske zgrade.
Razdvojene škole bile su možda jedno od najtežih nasljeđa krvavog rata koji je u Vukovaru imao jednu od najstrašnijih epizoda. Pobunjeni Srbi uz pomoć Jugoslavenske narodne armije mjesecima su u opsadi držali taj grad, a nakon njegovog pada, 18. studenoga 1991. ondje je počinjen jedan od najtežih ratnih zločina. Ranjenici iz Vukovarske bolnice, mahom branitelji tog grada, odvedeni su i likvidirani na obližnjem poljoprivrednom dobru Ovčara. Ondje su nakon završetka rata, u masovnoj grobnici pronađena tijela 200 ubijenih Hrvata.
Taj teški teret nepovjerenja i danas lebdi nad gradom koji je u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske ušao nakon završetka mirne reintegracije tog područja, 15. siječnja 1998. Srbi koji su ostali u gradu i Hrvati koji su se nakon sedam godina izgnanstva u njega vratili, teško su uspostavili suživot. Bio je to život dva paralelna svijeta s malo dodirnih točaka.
No, stvari kao da su se počele mijenjati.
"Nemam predrasuda prema mojim kolegama Srbima. Družimo se, pričamo s njima posve normalno, kao da su naše nacionalnosti. No, u mom razredu ima i onih koji se s tim ne slažu, ali meni osobno to ne smeta, štoviše, čak mi je i drago što možemo s njima stati i razgovarati bez nekih trzavica", kaže Ivana Mađarac. Na hodniku, za vrijeme školskog odmora, s njom je i Ana Palinkaš, koja posve dijeli Ivanino mišljenje: "Ovo je njihova škola kao i naša i ne vidim ni jedan razlog zašto bi oni morali nastavu pohađati u nekoj drugoj zgradi. S njima se dobro slažem, nema nikakvih svađa, ni prepirki, normalno komuniciramo za vrijeme odmora".
No, na zgradi jedne druge vukovarske srednje škole, one koja nosi naziv Prva srednja škola, prošlog su tjedna osvanuli grafiti ispisani crnim sprejem: "Ne šaljite Srbe u naše
škole", "Šaljite ih u Srbiju", "Ubij Srbe". Taj incident unekoliko je pokvario raspoloženje gradskim vlastima koje su ocijenile kako je u Vukovaru postignuta zadovoljavajuća razina međunacionalnih odnosa i sigurnosti, te da više nema nikakve potrebe da hrvatski i srpski učenici pohađaju nastavu u odvojenim školama.
Uvredljivi grafiti nisu međutim bili jedini incident. Nekoliko dana prije dogodio se mnogo ozbiljniji međunacionalni sukob kada je jedan pripiti 17 godišnji mladić u lokalnom autobusu nožem prijetio 13 godišnjaku, psujući mu "majku ustašku", aludirajući na ustaški, pronacistički režim u Hrvatskoj, uspostavljen za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Ali gradske vlasti, u kojima sjede i predstavnici Srba, hitno su se sastale i osudile incidente. Oni su ponovno podržali zajedničku nastavu hrvatskih i srpskih učenika i zaključili da incidenti ne smiju narušiti dosegnutu razinu uspostavljenih međunacionalnih odnosa u gradu. Ravnatelj gimnazije, Hrvat, Josip Prpa i njegov pomoćnik za nastavu na srpskom jeziku, Srbin Radoslav Durajlija, misle kako je bilo krajnje vrijeme da učenici različitih nacionalnosti ponovno idu u istu školu. "Do sada je o tome odlučivala politika a ne struka", kaže Durajlija, a Prpa dodaje kako je napetosti i sitnih incidenata, za tri tjedna od početka ove školske godine, manje nego što su očekivali. "U školi je više od 300 mladih ljudi i naravno da su incidenti mogući, ali kažite mi u kojoj ih školi na svijetu nema", kaže Prpa.
"Mislim da je došlo vrijeme da se prestane gledati na prošlost i na rat. To treba ostati samo jedna ružna uspomene, a mi mladi, koji smo, kad je trajao rat, imali tek godinu ili dvije, moramo se družiti i živjeti normalnim životom. Za prošlost mi nismo niti možemo biti krivi", kaže Nenad Čekić, učenik srpske nacionalnosti.
"Meni uopće nije problem ići u istu školu u koju idu i učenici hrvatske nacionalnosti, kaže Dejan Kraguljac, učenik trećeg razreda. "Imam prijateljicu Hrvaticu s kojom sam, i dok nismo išli u istu školu, do pola puta išao zajedno, no onda smo se odvojili na jednoj raskrsnici i svatko je dalje išao u svoju školu. Sada je bolje i lakše kada svi idemo zajedno. Mislim da griješe oni koji misle kako bi i dalje trebali ići u odvojene škole.
Ivana Biljan, mlada pedagoginja u vukovarskoj Gimnaziji kaže kako je posve u redu da učenici obje nacionalnosti nastavu pohađaju u istoj školskoj zgradi. "Oni žive u istom gradu i logično je da idu u istu školsku zgradu bez obzira što jedni pohađaju nastavu na hrvatskom a drugi na srpskom jeziku. Oni će sutra zajedno negdje raditi i sasvim je normalno da se njihova socijalizacija odvija u školi. Želimo im pružiti odgoj u duhu humanizma i interkulturalizma, jer to su zadaće moralnog odgoja."
Mlada pedagoginja za koju je ovo veliki izazov kaže kako posebnu pažnju obraća na djecu koja su u ratu izgubila nekog od roditelja ili bližeg rođaka i kod kojih su ratne traume najizraženije. "Razgovaram s njima, objašnjavam im de je rat bio strašan, ali da su oni u to vrijeme bili djeca koji ni za štio nisu kriva. Znam da će nekima od njih možda smetati nečiji govor ili činjenica što jedni pišu latinicom, a drugi ćirilicom. No, za sada sve je u redu i mi ćemo učiniti sve da tako i ostane", kaže Ivana Biljan.
